Bolesti spoljašnjeg uha

Bolesti spoljašnjeg uha obuhvataju različite vrste zapaljenja kako spoljašnjeg uva tako i ušnog kanala, kao i hronične neinflamatorne bolesti uha, ušnog vrha i spoljašnjeg ušnog kanala. Bolesti ovog dela uha najčešće zahvataju kožu, gde se mogu javiti i infektivne i neinfektivne promene, kako akutne tako i hronične i dugotrajne. Ponekad postoje čak i čirevi, apscesi ili druge promene na koži.

Spoljašnje uvo se sastoji od uha, spoljašnjeg ušnog kanala i bubne opne. Ušna školjka ima hrskavični deo osim ušne školjke, gde se hrskavica ne nalazi, dok meka hrskavica na uhu omogućava njeno fleksibilno rotiranje. Spoljni slušni kanal, ili slušni kanal ili slušni kanal, je cev koju čine i kost i hrskavični deo. Kod odrasle osobe, ušni kanal je dugačak oko 3 cm i ima sposobnost samočišćenja, izbacujući prljavštinu napolje.

Ipak, mnoge bolesti su problematične upravo zbog začepljenja ušnog kanala ušnom masnom. Na kraju ušnog kanala nalazi se bubanj, koji je ujedno i granica između spoljašnjeg i srednjeg uva. Bubanj je vlaknasta fina blanka debljine 0,1 mm, zdrava boja bubnja je sivkasta, a bubanj je sjajan. Zvuk koji osoba čuje prolazi kroz ušni kanal i udara u bubanj, koji pojačava zvučni signal i prenosi ga dalje. Stoga se potencijalni problemi često manifestuju oštećenjem sluha.

Apscesi, čirevi, karbunkuli i furunculi

Međutim, na spoljašnjem uhu, ali iu njegovoj neposrednoj i neposrednoj blizini, mogu se formirati različite strukture kože i potkožnog tkiva. To su, na primer, čirevi, razne upalne naslage, gnojna mesta sa infekcijom, kao i nekrotizirajuće naslage sa delovima tkiva, tzv. apscesi. Na primer, na uhu ili vrhu uha, često mogu biti uzrokovane bakterijskom ili drugom infekcijom, koja može doći i iz spoljašnje sredine i iz tela.

Na primer, zapaljenje ispod perihondrije uha, a to je vlaknasta hrskavica hrskavice spoljašnjeg dela uva, može dovesti do žarišta potkožnog zapaljenja i infekcija iznutra, a vremenom se šire na kožu i bivaju vidljivo. U ovom slučaju, bol ili temperatura su česti, jer je inflamatorna priroda bolesti. U slučaju apscesa postoji čak i gnojni depozit i bolest je veoma neprijatna za pacijenta.

Ove kožne bolesti često izazivaju spoljašnje uvo, ali probleme u unutrašnjim strukturama, gde uvo ili vrh uha gube važne osobine, bilo potkožno tkivo, ligamenti ili hrskavica. Obično, u slučaju ovakvih bolesti, nisu potrebni samo antibiotici, već je potrebno i hirurško lečenje za čišćenje potkožnih i kožnih lezija od infekcije, kao i za proveru mesta kako bi se sprečilo ponavljanje i ponavljanje upale.

Takođe, ne samo spoljašnji deo uha, već i, na primer, spoljašnji slušni kanal mogu da napadnu razni virusi herpesa ili gljivične ili bakterijske infekcije, a ovde može da nastane i furunkul ili apsces, na primer. Ova stanja su veoma bolna i neprijatna, osoba je osetljivija na dodir, a u izuzetnim slučajevima bol može preći i na unutrašnje delove uha. Takođe, potkožno tkivo oko spoljašnjeg uva može biti zahvaćeno bolnim i nekrotizirajućim naslagama apscesa, koji takođe izazivaju otok gornjeg uva.

Celulit spoljašnjeg uha

Spoljno uvo takođe može da pati od celulita. Međutim, u pitanju je drugačiji celulit nego što mnogi zamišljaju, jer je izvorno bakterijsko oboljenje koje zahvata kožu, najčešće uvo i ušnu resicu, ređe ušni kanal. Usled infekcije koža je bolna, crvenila, ponekad ima manje otoka i otoka, zahvaćeno mesto je toplo na dodir, a ponekad bol može isijavati u unutrašnjost uha.

Veoma je važno u diferencijalnoj dijagnozi razlikovati celulit od drugih dermatitisa i upala koje se mogu javiti u uhu. Zbog bakterijske bolesti spoljašnjeg uva, koju najčešće izazivaju streptokoki i stafilokoki, za lečenje se najčešće koriste visoke doze antibiotika, najčešće penicilina, na koji bakterije nemaju tako visoku otpornost. Pored toga, koriste se i lekovi protiv bolova i lekovi za visoku temperaturu.

Nakon što se bolest smiri, uvo se mora dobro očistiti, ali veoma pažljivo kako ne bi došlo do iritacije kože, što može biti jedan od glavnih faktora rizika za ponavljanje i ponavljanje ove infekcije. Celulitis uha je inflamatorna bolest spoljašnjeg uha, ali ponekad može doći do spoljašnjeg uha. U svakom slučaju, ne radi se o ozbiljnoj i veoma rasprostranjenoj bolesti, a važno je i simptomatsko lečenje kože nakon zbrinjavanja infektivnog zapaljenja bolesti.

Zapaljenje spoljašnjeg uha

Najčešća oboljenja spoljašnjeg uha su razne upale. To može biti maligni otitis spoljašnjeg uha, klasično infektivno zapaljenje spoljašnjeg uva i ušnog kanala, holesteatom spoljašnjeg uva, ali i akutni hemijski otitis spoljašnjeg uha, kontaktni, aktinični, ekcematozni i reaktivni, koji su već upale izazvane ne infekcijom, već za svaka vrsta zapaljenja od drugih spoljašnjih i spoljašnjih faktora. Međutim, svako takvo zapaljenje mora se temeljno lečiti, inače će preći u hroničnu formu.

Najčešća je klasična infektivna i neinfektivna upala ušnog kanala. Infektivne upale najčešće izazivaju stafilokoki, streptokoki i razni virusi, virusi herpesa ili gljivice, dok zapaljenje neinfektivne prirode najčešće izaziva višak ušnog voska, ali se ova vrsta upale ušnog kanala i spoljašnjeg uva ubrzo menja. do zaraznih, ali ova infekcija se javlja samo sekundarno.

Najčešće je to akutni oblik upale, koji, međutim, može dovesti do hronične upale ako se ne leči duže vreme. Postoji i nekoliko vrsta zapaljenja spoljašnjeg uva, kao što su ograničena upala ušnog kanala, upala ušne hrskavice, difuzna upala spoljašnjeg ušnog kanala ili gljivična upala. Akutni oblik upale manifestuje se bolom i otokom, dok se javlja hronična upala, atrofija kože, ali su ušni kanal i spoljašnje uvo u ovom slučaju bez otoka.

Prema izvoru upale, najčešće se primenjuje lokalni tretman, bilo antibakterijski, antivirusni ili antifungalni, primenom ili u obliku rastvora i ispiranja uha, ili u obliku masti, a kod antivirusnih i u klasičnom obliku leka. Takođe je važno očistiti i dezinfikovati uvo, u slučaju jake upale i višestruke, svaki dan ili svaki drugi dan. Kod nekih bakterijskih upala dolazi do punkcije bubne opne, tzv paracenteza.

Da bi se sprečilo da akutna upala pređe u hroničnu formu, neophodno je da se pacijent javi lekaru čim se pojave simptomi i da dijagnoza bude tačna i lečenje adekvatno nastanku bolesti. Osim toga, u ovim slučajevima potrebno je dovoljno vremena za lečenje i naknadne preglede ušnog kanala i uha ili se radi bris da bi se tačno utvrdilo da li su mikroorganizmi prisutni na koži. Nedosledan tretman će izazvati recidiv ili čak hroničnu pojavu.

Inflamatorna oboljenja spoljašnjeg uva obuhvataju maligne upale kao i holesteatom spoljašnjeg uva. To je manja cista koja svojim ponašanjem može da podseća na tumor, ali nije tumor. Bolest najčešće pogađa decu i novorođenčad i rezultat je akutne ili hronične upale, čak i sa gnojem. Ponekad može prodreti i u srednje uvo. Lečenje je samo hirurško, kada je potrebno ukloniti ovu cistu.

Druge bolesti uha

Ostale bolesti koje zahvataju spoljašnje uvo, posebno spoljašnji deo, odnosno šegrt i režanj, uključuju, na primer, perihondritis spoljašnjeg uva, hronični nodularni hondrodermatitis heliksa ili razne deformacije uha ili vrha. Uvo može biti zahvaćeno i ekcematoznom bolešću, ili ružom ili upalom hrskavice uha, koja je inflamatornog tipa, ali je uzrokovana povredom, promrzlinama ili opekotinama uva i nije klasična upala.

Ova upala se stručno zove perihondritis i zahvata i uvo i ušni režanj. To je veoma neprijatna bolest, kada je celo uvo i uvo crveno i otečeno, ima i visokih temperatura, uvo je bolno i toplo. Ponekad hrskavica čak i odumire i dolazi do deformiteta uha. Lečenje je antibiotsko, ali je često neophodna operacija, posebno ako se apscesi javljaju kao komplikacija gde je potrebna drenaža.

Ekcem uha najčešće nastaje zbog hemikalija ili alergena, ponekad i mikroorganizama, ali se ekcem najčešće javlja zbog iritativnog dejstva sapuna ili šampona. Ova bolest uha ima dva oblika, suva ili mokra. U nekim slučajevima mogu nastati i gnojni plikovi koji pucaju ili imaju bolne pukotine na koži. Lečenje je uglavnom u otklanjanju uzroka ekcema i primeni kortikoidnih masti.

Samo spoljašnje uvo, bilo uvo ili režanj, može uticati i na tzv ruža. Ovo stanje kože takođe utiče na područje oko uha, a može se proširiti i na ušni kanal. Ruža je bolest uzrokovana streptokokom i zahvaćeni deo kože je tamno crven i jasno je razgraničen od druge kože. Bolest je posebno neprijatna sa bolom, ne samo na dodir, već iu miru. Zbog prirode bolesti, lečenje je konzervativno antibioticima.

Ostali problemi sa ušnim kanalom

Pored raznih kožnih i inflamatornih oboljenja, u ušnom kanalu se javljaju i različiti deformiteti, kao što je kolaps spoljašnjeg slušnog kanala ili, još gore, egzostoza spoljašnjeg slušnog kanala, proces u kome se kost zadebljava na prednjoj i zadnjoj strani slušnog kanala. zid kanala. Istovremeno nastaju bele neoplazme i koštane izbočine koje narušavaju zdrav oblik ušnog kanala, izazivaju probleme sa sluhom i bolove i moraju se lečiti hirurški.

Vrlo često se u ušnom kanalu formira lojni čep. Ovo stanje se tehnički naziva stvrdnutim cerumenom i predstavlja prekomerno nakupljanje ušnog voska i njegovo stvrdnjavanje, koje se manifestuje opuštanjem uha i oštećenjem sluha. Problematičan uzrok ovog stanja je prekomerna proizvodnja lojnih žlezda, ili nepravilno čišćenje ili nesavršena higijena. U ovom slučaju, međutim, rešenje je jednostavno i sastoji se u ispiranju ušnog kanala.